Pozivamo vas na promociju, izložbu i na druženje!

 

Iz recenzije:

 
“Naročito zanimljivo i metodološki uspješno artikulirano, autor isprepliće vlastita saznanja o različitim područjima kojima se u radu bavi. S obzirom da je riječ o multidisciplinarnom i interdisciplinarnom autorovom pristupu fenomenima glazbe i drugim umjetnostima, mješavinom metoda i primijenjenih tehnika i procedura, Sučić je uspijevao u radu s lakoćom prezentirati, pojasniti i uopće razumijevati ono čime se bavi, sa specifičnim senzibilitetom znanstvenika, peda¬goga i umjetnika, što Sučić nesumnjivo jeste. Zapravo, ovako kompleksnu građu metodološki artikulirati iz znanstvenoga i stručnoga diskursa svakako je bio naročito zahtjevan posao. Naime, slična djela su vrlo rijetka u suvremenoj umjetničkoj produkciji, kao i u posebnim granama glazbenih i drugih umjetnosti. S obzirom na autorovo golemo iskustvo u različitim područjima i poljima društvenih i humanističkih znanosti, kao i s područja različitih umjetnosti (glazbene, likovne, plesne i dr.), ovaj rad tim više dobiva na značaju i svojoj originalnosti, između ostaloga, prvenstveno u metodološkom smislu. Osim navedenoga, primjetna je i analitička kompetentnost autora, kako u prezentaciji (tabličnoj i grafičkoj) niza istraživačkih i empirijskih podataka, tako i u njihovim interpretacijama, koje se vješto nadovezuju na autorove teorijske postavke, relevantna empirijska objašnjenja, te na nizu mjesta i u značajne i zanimljive empirijske generalizacije. Svemu tome svakako je bitno doprinosila metodološka ujednačenost teksta i podataka s mnogostrukim tumačenjima uistinu različite i nerijetko nespojive (ili teže spojive) građe… Značajnim ocjenjujem autorovo zagovaranje promjena u odgojno-obrazovnom sustavu, čiji bi dosezi mogli relevantno koješta mijenjati u društvenim okružjima, a naročito u obrascima društvenoga ponašanja i to posebno onoga mladenačkoga, koje je danas i u suvremenim društvima, općenito nabijeno vršnjačkim i sveopćim nasiljem u njegovim različitim formama i oblicima. Kako je ponekad prekasno i nemoguće uspješno reagirati društvenim mehanizmima, predloženi Sučičev pedagoški model mogao bi pridonositi onima koji se trude prevenirati društveno nepoželjna ponašanja, te ih istovremeno maksimalno humanizirati i estetizirati. Sve to itekako procjenjujem društveno opravdanim, perspektivnim i društveno poželjnim, jer je riječ o dugogodišnjem zanemarivanju nekih aspekata odgojno-obrazovnoga rada s mladima, čiji su kurikulumi drastično osiromašeni umjetničkim aspektima i dimenzijama umjetničkoga izražavanja. U krajnjoj liniji, ovdje se radi i o autorovim pokušajima bogaćenja specifičnih kulturoloških dosega hrvatskog obrazovnoga sustava, koji bi se na temeljima autorovih prijedloga i pedagoških zamisli mogao bitno humanizirati i razvijati u naglašeno demokratičnijem smislu. U ovim turbulentnim i kriznim vremenima, ta obilježja svakako nisu zanemariva. Unutar tih i takvih okvira, osim toga, mogli bi se intenzivnije jačati nacionalni i drugi razbijeni ili opustošeni identiteti. Dalje, osim navedenoga, moguće je pretpostavljati i jednostavnije uključivanje u globalizirane svjetove u kojima će upravo glazbena, plesna, likovna ili neka druga umjetnička pismenost (izražajnost, pluralitet itd.), doprinositi stvaranju novih i drugačijih mladenačkih scena, koje su trenutačno u suvremenom hrvatskom društvu relativno kaotične, nedefinirane, disperzirane, a poneke i problematične, društveno nepoželjne, destruktivne i socijalno razarajuće… Pažljivijim programiranjem i planiranjem autorovih prijedloga u redovnom (formalnom i neformalnom) obrazovanju mladih, kao i u neformalnom obrazovanju odraslih, bilo bi moguće uspješnije obogaćivati njihovo slobodno vrijeme kao masovno zanemarenu i skoro zaboravljenu kategoriju društvenosti, kako nastavnika, tako i svih onih koji se mogu pronaći u različitim umjetničkim područjima, ili kao akteri, ili kao slušatelji, konzumenti, gledatelji, kritičari itd., te u brojnim drugim društvenim ulogama.”

Prof. dr. sc. Anči Leburić
(Sveučilište u Splitu, siječanj 2016.)